Osnovna škola "Lokve-Gripe" Split
Traumatski događaji, osobito oni u koje su uključena djeca i koji pogađaju djecu, uvijek dovode do narušavanja našeg svjetonazora, sigurnosti i stabilnosti.
Nakon tragičnog događaja u Beogradu, 3. 5. 2023., s nevjericom i dubokim suosjećanjem pratimo i tugujemo za djecom i odraslima, žrtvama pucnjave, s njihovim najmilijima, roditeljima, nastavnicima i sa svima dotaknutima tragedijom. Znamo da je sada, nakon ovako teškog traumatskog događaja, svaka podrška potrebna ne samo izravnim žrtvama, već i cijeloj zajednici.
Masovne pucnjave su do sada bile nešto što se događa u Americi. Sada se jedna od njih dogodila u našem susjedstvu, a kroz medijsko praćenje gotovo je neizbježno da će ovih dana ući u domove svih nas. Za one dotaknute njime izravno ili kroz saznanje o stradanju osobe koju su poznavali i voljeli, zbivanja predstavljaju traumatski događaj.
Pratite dječje i svoje reakcije
Iako nisu izravno pogođena, mnoga će djeca i roditelji osjećati taj gubitak tla pod nogama. Ovakvi događaji izazivaju mnoge, prirodne i očekivane reakcije, jer smo ljudi: šok, nevjericu, tugu, bespomoćnost, tjeskobu, ljutnju, poteškoće s razumijevanjem, nemir, tjelesne reakcije. Mnogi će biti u nevjerici, neki će možda osjećati intenzivne emocije poput tuge, straha ili ljutnje, biti pojačano razdražljivi ili smetani, nekima će možda biti teško odmaknuti se od razmišljanja o tom događaju ili o onima koje vole, neki će možda teže zaspati.
I djeca koja za događaj samo čuju bore se s različitim mislima i osjećajima jer se tragedija dogodila drugoj djeci – kao što su oni. Mnogi će pomisliti kako su to mogli biti oni ili njima netko poznat, zato sada trebaju dodatnu podršku važnih odraslih u koje imaju povjerenje.
Ove se promjene mogu i ne moraju dogoditi, i djeci i odraslima, i sve su zapravo uobičajene reakcije na događaje koji su u potpunosti izvan okvira. U većini situacija nestaju s vremenom, bez potrebe za dodatnom podrškom izvan obitelji.
Kako djeci pružiti podršku?
Koliko god je teško nekad razgovarati o teškim događajima i stvarima, izbjegavanje može djelovati dodatno zastrašujuće. Djeca tišinu odraslih mogu razumjeti kao dodatno uznemirujuću ili kao da se odrasli ne mogu nositi s teškim temama. Također, uvijek je bolje da o događajima djeca čuju od najbližih ljudi, nego putem npr. društvenih mreža.
Odaberite vrijeme i mjesto kada im je najugodnije razgovarati. Budite pokretač razgovora, ali poštujte djetetovu nespremnost da s vama ovaj čas dijeli svoje misli i emocije. Dajte im do znanja da ste tu kada budu imali potrebu razgovarati o tome.
Razgovor je uvijek dobro početi s pitanjem djeci o onome što već znaju, što su čuli…. Važno je podsjetiti se da je u razgovoru najvažnije slušanje – što dijete zna ili vjeruje, kakve slike (stvarne ili iskrivljene) ima koje će se ispraviti jasnim informacijama. U ispravljanju njihovih viđenja važno je biti nježan i pažljiv.
Tako možemo saznati koliko se dijete osjeća sigurnim. Kao odrasli, i djeca i mladi se bolje nose u krizi ako imaju jasne informacije, a razmjena pitanja i odgovora je ujedno i podrška djetetu u suočavanju s posljedicama teških događaja.
Škola je mjesto u kojem djeca žive i rastu i kod mnoge djece će ovakav događaj koji se zbio u tom bliskom okruženju za koje smatramo da treba biti mjesto zaštite, dovesti do dodatnih pitanja i razmišljanja. Čujmo ih.
Čak i kad vam se čini da djeca ne slušaju i ne gledaju, da su zaokupljeni npr. igrom – slike su tu, pored njih. Obratite pažnju stvaraju li djeca kroz medijske natpise sliku „nasilnog heroja“. S empatijom sagledajte poziciju sve uključene djece, ali jasno dajte do znanja da nasilje nikada nije rješenje.
Važno je i da odrasli jednako brinu i o sebi. Uznemirena odrasla osoba je dodatni izvor stresa za dijete, zbunjuje dijete i narušava njegovu sigurnost.
Često djeca nakon ovakvih događaja imaju poteškoća s nemirom, usmjeravanjem pažnje, dodatno su pobuđena neugodnim osjećajima. Mogu imati poteškoća u odvajanju od odraslih i postojećim rutinama, osobito ako su imala i druge stresne događaje. Slike koje su vidjeli mogu im se nametati unatoč naporu da se usmjere na druge aktivnosti. Općenito takve reakcije se smanjuju kroz neko vrijeme.
Razmjenjujte osjećaje s djecom ali do razine koju mogu razumjeti. Prirodno je i da odrasli pokažu suosjećanje i tugu za žrtve i njihove najmilije, ali i pokazati kako se nosimo s takvim teškim situacijama. Naglašavajte kako postoje ljudi koji pomažu drugima nakon traumatskih događaja, da uvijek postoje ljudi za ljude.
Svi trebamo dodatnu pažnju i brigu. Provodite vrijeme zajedno, zadržimo rutinu uz razumijevanje.
Ukoliko ste zabrinuti za svoje dijete, ako djetetove reakcije potraju i ometaju svakodnevne aktivnosti, potičemo Vas da se bez odgode oslonite na podršku školske stručne službe, zatražite podršku stručnjaka mentalnog zdravlja izvan škole, liječnika i slično
Ne zaboravimo, neka su djeca ranjivija, osobito ona koja su imala i druga teška iskustva u životu. Novi događaji pa čak i u široj okolini ili događaji o kojem čuju mogu biti podsjetnik na ranija teška iskustva ili dodatno doprinijeti uznemirenosti koju dijete već ima.
Posebno apeliramo na sve da ne zaborave da su s obje strane bila djeca. Ne zaboravimo da odgovornost ne nosi jedna osoba, već društvo. No, ne zaboravimo ni da ovog trena postoje djeca kojoj smo potrebni i koju možemo i trebamo zaštititi.
I na kraju, još jednom se podsjetimo kako smo odgovorni za društvo i svijet u kojem sva djeca odrastaju, u kojem imaju potrebu da budu viđena, utješena, zaštićena i sigurna.
Preuzeto s mrežnih stranica:
Centra za zdravlje mladih Zagreb https://n1info.hr/vijesti/apel-psihologinja-razgovarajte-s-djecom-ali-postujte-njihovu-nespremnost/
Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/djeca-trebaju-nasu-podrsku-nakon-zastrasujuceg-dogadaja-u-skoli-u-beogradu/
