Osnovna škola "Lokve-Gripe" Split
Ekskurzija u Istru
Na ekskurziju krenusmo posljednje rujanske nedjelje. Split se još budio s prvim zrakama sunca, a ulične lampe još su svijetlile. Nas, pospanu gomilu učenika tek zasjelih na autobusna sjedala, razbudili su pozdravi roditelja kojima smo već nedostajali. Znali smo, put će biti dug, no vrijeme će brzo proći jer je uz dobro društvo uvijek zabavno. Sa slušalicama u ušima i čipsom u ustima predvečer stigosmo na večeru u hotel te, nakon vremena provedenog u diskoteci, pođosmo na spavanje da budemo spremni za sutrašnji dan.
Poreč, onako kišan i turoban, nije me se dojmio koliko sam očekivala. Kiša je pljuštala, a grad je izgledao kao da ga je obavio tamni plašt zlog čarobnjaka koji nam želi uništiti dan. Tog turobnog dana najtraženiji predmet bio je kišobran. Bili smo mokri do kože. Onako izgubljeni gazili smo po lokvama i tražili nadstrešnice. Nismo imali izbora nego sakriti se u Eufrazijevu baziliku, građevinu pod zaštitom UNESCO-a, koju je dao izgraditi biskup Eufrazije još jako davno, toliko davno da ni brojke nisu važne. Cijela oslikana divnim crtežima i freskama, kao iz bajke, odisala je mirnim, tihim, spokojnim ugođajem.
Nisam sigurna za Velog Jožu, ali nama je bilo posebno teško penjati se do Motovuna – gradića u oblacima. Iako ima tek oko tisuću stanovnika, to je prekrasno mjesto u kojem je prebivao jedan od najpoznatijih Nazorovih likova. Ručak je u Motovunu bio jako ukusan, a vrijeme, na svu sreću, sunčano. Takvo vrijeme nas je pratilo i u Rovinju, gradiću s dvadeset posto pravog talijanskog stanovništva u kojem smo posjetili i crkvu svete Eufemije. I ona bijaše visoko. Trebalo je i tu napora uložiti, no nemjerljivo s onim u Motovunu. Crkva bijaše visoka, prekrasna i tiha, no čim uđosmo u nju, tišina nestade.
Posjetili smo i pulsku Arenu, veliku, široku građevinu koja oduzima dah svojim visokim zidovima i prekrasnim izgledom. Taj simbol najvećeg i najnaseljenijeg istarskoga grada datira još iz rimskoga doba gladijatorskih borbi.
Osim što je poznata kao pristanište na povratku s Brijuna, ako mene pitate, Fažana je poznata i po ukusnoj hrani, koja je, nažalost, prijala samo jednoj učenici, pogađate već kojoj. Brijuni su predivni. Otočići, od kojih je najveći Veliki Brijun, poznati su kao rezidencija jedne poznate političke ličnosti sredine prošloga stoljeća. Safari park prepun različitih životinja, od papagaja Kokija do slonice Lanke, četrdesetpetogodišnje udovice, ostavio me je bez daha, a čini mi se i vjeroučiteljicu koja je bila posebno oduševljena. Obilazili smo ga veselim vlakićem dok nam je vodič pričao o povijesti Brijuna, meni omiljenog nacionalnog parka. Nakon povratka u hotel i posljednje disko zabave s uzbuđenjem smo otišli u krpe željno iščekujući dan povratka.
Oko sat i petnaest minuta vožnje do Opatije – grada prekrasnog za šetnju i posljednjeg istarskog mjesta koje smo posjetili, bio je, nažalost, nedovoljan . Pedesetak pospanih učenika uočilo je priliku za spavanje, a buđenje nije tako lako, pogotovo kad ste iscrpljeni i mozak vam vrvi činjenicama koje ste primorani zapamtiti zbog putopisa.
Zadržali smo se i u Trsatu, jednom od marijanskih svetišta kako bismo poslušali našeg uljudnog domaćina koji nas je uveo u predivnu priču o nazaretskoj kućici što je jednom prilikom došla u Trsat. U mislima nam još bijaše i prekrasna panorama trećeg po veličini grada u Hrvatskoj, a već stigosmo do tvrđave Nehaj koju su hrabri senjski uskoci davno branili od neprijateljskih snaga. Puna štitova i oklopa s pogledom koji oduzima dah, nije nas mogla ostaviti ravnodušnima. A nije ni senjska bura koja nas je, prije vremena, otpuhala iz tog ljupkog primorskog gradića.
Snenih očiju približavali smo se Splitu i našim roditeljima koji su nas sretni i veseli dočekali ispred škole u koju se vraćamo već sutra. Nadahnuta putovanjem, poučena, a ponajviše oduševljena dobrom zabavom, vratila sam se u Dioklecijanov grad s nezaboravnim iskustvom koje ću vječno pamtiti.
Ivana Prkić, 8. b
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
Ekskurzija u Istru
Na ekskurziju krenusmo posljednje rujanske nedjelje. Split se još budio s prvim zrakama sunca, a ulične lampe još su svijetlile. Nas, pospanu gomilu učenika tek zasjelih na autobusna sjedala, razbudili su pozdravi roditelja kojima smo već nedostajali. Znali smo, put će biti dug, no vrijeme će brzo proći jer je uz dobro društvo uvijek zabavno. Sa slušalicama u ušima i čipsom u ustima predvečer stigosmo na večeru u hotel te, nakon vremena provedenog u diskoteci, pođosmo na spavanje da budemo spremni za sutrašnji dan.
Poreč, onako kišan i turoban, nije me se dojmio koliko sam očekivala. Kiša je pljuštala, a grad je izgledao kao da ga je obavio tamni plašt zlog čarobnjaka koji nam želi uništiti dan. Tog turobnog dana najtraženiji predmet bio je kišobran. Bili smo mokri do kože. Onako izgubljeni gazili smo po lokvama i tražili nadstrešnice. Nismo imali izbora nego sakriti se u Eufrazijevu baziliku, građevinu pod zaštitom UNESCO-a, koju je dao izgraditi biskup Eufrazije još jako davno, toliko davno da ni brojke nisu važne. Cijela oslikana divnim crtežima i freskama, kao iz bajke, odisala je mirnim, tihim, spokojnim ugođajem.
Nisam sigurna za Velog Jožu, ali nama je bilo posebno teško penjati se do Motovuna – gradića u oblacima. Iako ima tek oko tisuću stanovnika, to je prekrasno mjesto u kojem je prebivao jedan od najpoznatijih Nazorovih likova. Ručak je u Motovunu bio jako ukusan, a vrijeme, na svu sreću, sunčano. Takvo vrijeme nas je pratilo i u Rovinju, gradiću s dvadeset posto pravog talijanskog stanovništva u kojem smo posjetili i crkvu svete Eufemije. I ona bijaše visoko. Trebalo je i tu napora uložiti, no nemjerljivo s onim u Motovunu. Crkva bijaše visoka, prekrasna i tiha, no čim uđosmo u nju, tišina nestade.
Posjetili smo i pulsku Arenu, veliku, široku građevinu koja oduzima dah svojim visokim zidovima i prekrasnim izgledom. Taj simbol najvećeg i najnaseljenijeg istarskoga grada datira još iz rimskoga doba gladijatorskih borbi.
Osim što je poznata kao pristanište na povratku s Brijuna, ako mene pitate, Fažana je poznata i po ukusnoj hrani, koja je, nažalost, prijala samo jednoj učenici, pogađate već kojoj. Brijuni su predivni. Otočići, od kojih je najveći Veliki Brijun, poznati su kao rezidencija jedne poznate političke ličnosti sredine prošloga stoljeća. Safari park prepun različitih životinja, od papagaja Kokija do slonice Lanke, četrdesetpetogodišnje udovice, ostavio me je bez daha, a čini mi se i vjeroučiteljicu koja je bila posebno oduševljena. Obilazili smo ga veselim vlakićem dok nam je vodič pričao o povijesti Brijuna, meni omiljenog nacionalnog parka. Nakon povratka u hotel i posljednje disko zabave s uzbuđenjem smo otišli u krpe željno iščekujući dan povratka.
Oko sat i petnaest minuta vožnje do Opatije – grada prekrasnog za šetnju i posljednjeg istarskog mjesta koje smo posjetili, bio je, nažalost, nedovoljan . Pedesetak pospanih učenika uočilo je priliku za spavanje, a buđenje nije tako lako, pogotovo kad ste iscrpljeni i mozak vam vrvi činjenicama koje ste primorani zapamtiti zbog putopisa.
Zadržali smo se i u Trsatu, jednom od marijanskih svetišta kako bismo poslušali našeg uljudnog domaćina koji nas je uveo u predivnu priču o nazaretskoj kućici što je jednom prilikom došla u Trsat. U mislima nam još bijaše i prekrasna panorama trećeg po veličini grada u Hrvatskoj, a već stigosmo do tvrđave Nehaj koju su hrabri senjski uskoci davno branili od neprijateljskih snaga. Puna štitova i oklopa s pogledom koji oduzima dah, nije nas mogla ostaviti ravnodušnima. A nije ni senjska bura koja nas je, prije vremena, otpuhala iz tog ljupkog primorskog gradića.
Snenih očiju približavali smo se Splitu i našim roditeljima koji su nas sretni i veseli dočekali ispred škole u koju se vraćamo već sutra. Nadahnuta putovanjem, poučena, a ponajviše oduševljena dobrom zabavom, vratila sam se u Dioklecijanov grad s nezaboravnim iskustvom koje ću vječno pamtiti.
Ivana Prkić, 8. b
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
Ekskurzija u Istru
Na ekskurziju krenusmo posljednje rujanske nedjelje. Split se još budio s prvim zrakama sunca, a ulične lampe još su svijetlile. Nas, pospanu gomilu učenika tek zasjelih na autobusna sjedala, razbudili su pozdravi roditelja kojima smo već nedostajali. Znali smo, put će biti dug, no vrijeme će brzo proći jer je uz dobro društvo uvijek zabavno. Sa slušalicama u ušima i čipsom u ustima predvečer stigosmo na večeru u hotel te, nakon vremena provedenog u diskoteci, pođosmo na spavanje da budemo spremni za sutrašnji dan.
Poreč, onako kišan i turoban, nije me se dojmio koliko sam očekivala. Kiša je pljuštala, a grad je izgledao kao da ga je obavio tamni plašt zlog čarobnjaka koji nam želi uništiti dan. Tog turobnog dana najtraženiji predmet bio je kišobran. Bili smo mokri do kože. Onako izgubljeni gazili smo po lokvama i tražili nadstrešnice. Nismo imali izbora nego sakriti se u Eufrazijevu baziliku, građevinu pod zaštitom UNESCO-a, koju je dao izgraditi biskup Eufrazije još jako davno, toliko davno da ni brojke nisu važne. Cijela oslikana divnim crtežima i freskama, kao iz bajke, odisala je mirnim, tihim, spokojnim ugođajem.
Nisam sigurna za Velog Jožu, ali nama je bilo posebno teško penjati se do Motovuna – gradića u oblacima. Iako ima tek oko tisuću stanovnika, to je prekrasno mjesto u kojem je prebivao jedan od najpoznatijih Nazorovih likova. Ručak je u Motovunu bio jako ukusan, a vrijeme, na svu sreću, sunčano. Takvo vrijeme nas je pratilo i u Rovinju, gradiću s dvadeset posto pravog talijanskog stanovništva u kojem smo posjetili i crkvu svete Eufemije. I ona bijaše visoko. Trebalo je i tu napora uložiti, no nemjerljivo s onim u Motovunu. Crkva bijaše visoka, prekrasna i tiha, no čim uđosmo u nju, tišina nestade.
Posjetili smo i pulsku Arenu, veliku, široku građevinu koja oduzima dah svojim visokim zidovima i prekrasnim izgledom. Taj simbol najvećeg i najnaseljenijeg istarskoga grada datira još iz rimskoga doba gladijatorskih borbi.
Osim što je poznata kao pristanište na povratku s Brijuna, ako mene pitate, Fažana je poznata i po ukusnoj hrani, koja je, nažalost, prijala samo jednoj učenici, pogađate već kojoj. Brijuni su predivni. Otočići, od kojih je najveći Veliki Brijun, poznati su kao rezidencija jedne poznate političke ličnosti sredine prošloga stoljeća. Safari park prepun različitih životinja, od papagaja Kokija do slonice Lanke, četrdesetpetogodišnje udovice, ostavio me je bez daha, a čini mi se i vjeroučiteljicu koja je bila posebno oduševljena. Obilazili smo ga veselim vlakićem dok nam je vodič pričao o povijesti Brijuna, meni omiljenog nacionalnog parka. Nakon povratka u hotel i posljednje disko zabave s uzbuđenjem smo otišli u krpe željno iščekujući dan povratka.
Oko sat i petnaest minuta vožnje do Opatije – grada prekrasnog za šetnju i posljednjeg istarskog mjesta koje smo posjetili, bio je, nažalost, nedovoljan . Pedesetak pospanih učenika uočilo je priliku za spavanje, a buđenje nije tako lako, pogotovo kad ste iscrpljeni i mozak vam vrvi činjenicama koje ste primorani zapamtiti zbog putopisa.
Zadržali smo se i u Trsatu, jednom od marijanskih svetišta kako bismo poslušali našeg uljudnog domaćina koji nas je uveo u predivnu priču o nazaretskoj kućici što je jednom prilikom došla u Trsat. U mislima nam još bijaše i prekrasna panorama trećeg po veličini grada u Hrvatskoj, a već stigosmo do tvrđave Nehaj koju su hrabri senjski uskoci davno branili od neprijateljskih snaga. Puna štitova i oklopa s pogledom koji oduzima dah, nije nas mogla ostaviti ravnodušnima. A nije ni senjska bura koja nas je, prije vremena, otpuhala iz tog ljupkog primorskog gradića.
Snenih očiju približavali smo se Splitu i našim roditeljima koji su nas sretni i veseli dočekali ispred škole u koju se vraćamo već sutra. Nadahnuta putovanjem, poučena, a ponajviše oduševljena dobrom zabavom, vratila sam se u Dioklecijanov grad s nezaboravnim iskustvom koje ću vječno pamtiti.
Ivana Prkić, 8. b
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
