Koje pitanje roditelji najčešće postavljaju djeci kada se vrate iz škole?
Najvjerojatnije: “Što je bilo u školi?”

Ima li išta loše u tom pitanju? Nema zaista ništa. Osobito ako roditelji pri tome žele saznati kako se dijete osjećalo u školi, što je naučilo, čemu se obradovalo, je li se umorilo, s kime se igralo ili što mu je bilo teško.
No, je li to baš tako?

Na početku školovanja djeca još imaju iluziju da roditelji razmišljaju o  mnogim važnim stvarima koje se događaju u školi, no vrlo brzo shvate da roditelje ipak najviše zanima njihov uspjeh. Tako pitanje:  “Što je bilo u školi?” ima zapravo značenje pitanja: “Je li te nešto pitalo?”

Ako je odgovor: “Da, dobilo/la sam 5.” roditelj pohvali i kaže: “Bravo, uvijek pokušaj dobiti 5!”  ako kaže: “Dobilo/la sam 4.” roditelj kaže: “Drugi put se malo više potrudi!, a ako kojim slučajem kaže da je dobio /la 3, “Roditelji se  ljute ili sa mnom ne razgovaraju.”  (Sve citirane izjave kazali su učenici 3. razreda osnovne škole.)

U žurbi koja je postala opravdanje za sve, zbog koje se ima vremena samo za registriranje podataka, a sve manje za stvarni razgovor, roditeljima se  pitanje: “Što je bilo u školi?” čini kao “biti u tijeku” jer ocjene su za mnoge ipak najvažniji dio školskog života.

Zbog toga djeca, posebno u nižim razredima jako brinu o tome koje ocjene dobivaju. Oni žele zadovoljiti svoje roditelje koje vole, nesvjesno osjećajući  koliko je njima ocjena važna. No, ako u školi ne postižu odgovarajući uspjeh (uspjeh u skladu s potrebama ili očekivanjima roditelja) neka se djeca mogu osjetiti ugrožena ili uskraćena za ljubav roditelja. Kada nakon slabije ocjene, a slabija ocjena je često vrlo dobar, dok je ocjena dobar ravna neuspjehu, kod kuće slijede neugodni komentari ili kazne, djeca to mogu doživjeti kao manjak roditeljske ljubavi. Ako se većina pohvala i pokuda roditelja odnosi  na ocjene, djeca u svojim glavicama mogu zaključiti, a da roditelji to uopće ne primjećuju, da je ocjena važnija od njih samih.

Tužno je čuti djecu kada kažu: “Oni bi htjeli da sve imam 5!”  ili “Ja sam zadovoljna ocjenama, ali oni nisu.” Ponekad čak nije dovoljan samo odličan uspjeh, već to treba biti uspjeh 5.0 da bi roditelji bili zadovoljni, posebno kada se to događa u 7. ili 8. razredu.

Zato danas sve više primjećujemo kako nerealna očekivanja roditelja kod djece  uzrokuju različite osjećajne teškoće s mogućim dugoročnim posljedicama te kako se pritisak roditelja sve.češće i ozbiljnije prenosi i na učitelje. 

I što bi onda trebao biti najbolji interes za dijete? To bi trebao svaki roditelj sebi odgovoriti nakon što uđe u "cipele svojeg djeteta" i prisjeti se svojega djetinjstva.

  Izvor:

Agnes Jelačić, pedagogin